Lubin(lat. Dicentrarchus labrax), pripada obitelji lubina (Moronidae). Uz hrvatsku obalu Jadrana dobio je tridesetak sličnih i različitih imena. Najrasprostranjeniji naziv je lubin, riječ latinskog porijekla koja vuče korijen iz riječi lupus, što znači vuk. Od češćih imena pojavljuju se agač, brancin, dut, luben, smudut, morski grgeč i dr.a u Istri i Primorju najčeše se koristi ime brancin.
Njegova dužina može dosegnuti i do jedan metar dužine a težina i do 14 kg. Po svom izgledu lubin odaje da je grabežljivac. Njegova građa je čvrsta i robusna ali istovremeno izdužene i elegantne linije tijela. Pliva vrlo brzo. Glava mu je srednje veličine, s nerazmjerno velikim ustima. Na kojima je donja usna blago isturena. Zubi lubina nisu veliki ali su mnogobrojni,čvrsti i veoma oštri. Na škrgama ima nekoliko jakih bodlji. Tijelo lubina pokriveno je malim ljuskama, svijetle je svjetlo sive boje što bočno prelazi u sivosrebrnastu, a dolje u srebrnsto bijelu. Iznad škrga na tijelu ima crnkastu mrlju. Mladi lubi, a iznimno i odrasli, su gore i bočno s crnim točkicama.
Njegova rasprostranjenost je uzduž čitave jadranske obale i na svakoj vrsti dna, u mutnom,bistrom, slanom moru. Najčešće ga pronalazimo oko ušća rijeka i uvala gdje se osjeća nazočnost slatke vode iz podmorskih izvora. Obitava u blizini obale, pretežno na malim dubinama od 2 do 5 metara zbog čega ga nazivaju i kraljem plićaka, iako zna zaći i do 80 metara u dubinu. Zalazi i duboko u riječne tokove.
Vrlo je grabežljiv, radoznao i proždrljiv . Hrani se svim i nije nimalo izbirljiv. Po prirodi je mesožder i najrađe jede kozice, mlade ciple, jeguljice, gavune i olige. Ali ako je nestašica uobičajene mu hrane, lubin će se zadovoljiti i algama. Isto tako je poznat kao vrlo lukav i oprezan Živi u malim skupinama ili pojedinačno. U vrijeme mriješćenja sakuplja se u jata. Mrijesti se krajem jeseni i u prvoj polovici zime.Meso mu je odlične kakvoće okusa i vrlo je traženo.Kao vrsta rasprosranjen i je u drugim morima.
Objavi komentar